POLOŽAJ I PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM U BOSNI I HERCEGOVINI

Iako je Bosna i Hercegovina ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom kao i Opcionalni protokol 12. marta 2010. godine, a Konvencija je stupila na snagu 11. aprila 2010. godine, sveukupni položaj osoba sa invaliditetom u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine je izuzetno nepovoljan. Ratifikacijom pomenute Konvencije u praksi znači da je država dužna osigurati osobama sa invaliditetom jednaka prava i mogućnosti uključivanja u sve sfere društvenog života.

Uprkos preuzetim obavezama države, u našem društvu postoji i dalje nedostatak resursa u institucijama, diskriminacija, stigmatizacija osoba sa invaliditetom u obrazovanju, a posebno pri zapošljavanju jer, iako su ustanove i firme obavezne da na određeni broj radnika zaposle jednu osobu sa invaliditetom, na kraju se odlučuju za izdvajanje minimalnih novčanih sredstava propisanih zakonom kao naknadu za nemanje zaposlenog invalida.

Obrazovanje i obuke su takođe oblasti u kojima se prava OSI ne poštuju u skladu sa postojećim zakonodavnim okvirom. Iako postojeći zakoni i pravne odredbe sadrže i naglašavaju pravo na obrazovanje za sve pod istim uslovima, stvarna slika je drugačija. Poteškoće i prepreke sa kojima se suočavaju OSI su prije svega arhitektonske, urbanističke i informativne, zatim neujednačen pristup obrazovnim institucijama, predrasude isl. U praksi, iako svaki roditelj po zakonu može upisati dijete sa invaliditetom u redovnu školu, u većini slučajeva roditelji se ipak odluče za specijalnu školu zbog nedovoljnog broja asistenata u nastavi odnosno neadekvatnog pristupa i posvećenosti takvoj djeci od strane prosvjetnih radnika.

Osobe sa invaliditetom (OSI) su društvena grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i nezaposlenošću. Procjenjuje se da 10% stanovništva BiH pati od neke vrste fizičkog, senzornog, razvojnog ili mentalnog invaliditeta. Populacija OSI je najčešće izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji i njeni pripadnici su isključeni po više osnova – prije svega zbog invalidnosti, zatim pola, godina, etničke pripadnosti i drugoga.

Pristup informacijama je još jedna teška i ozbiljna prepreka i poteškoća za osobe sa invaliditetom, obzirom da im većina izvora informacija nije dostupna zbog fizičkih barijera ili barijera na koje nailaze zbog različitih senzornih oštećenja.

Cjelokupan odnos prema osobama sa invaliditetom nije u skladu sa evropskim standardima, po kojima se ne mjeri invaliditet nego preostale radne sposobnosti (socijalni model a ne medicinski) čime se direktno podržava njihovo zapošljavanje.

Još jedan veliki problem u našoj državi po pitanju osoba sa invaliditetom je taj što se u Bosni i Hercegovini vrši diskriminacija osoba sa invaliditetom po porijeklu invalidnosti, što znači da prava, a posebno lična primanja ratnih vojnih invalida u odnosu na civilne invalide nisu ni u pola izjednačena. U okviru socijalnog modela invaliditeta akcenat je na kvalitetu života osoba sa invaliditetom i načinima da se ovaj kvalitet unaprijedi.. Kontinuirano promovisanje prava osoba sa invaliditetom je veoma važno, posebno radi razbijanja predrasuda ili barijera u glavama ljudi, posebno u ruralnim sredinama. U novije vrijeme vidljiva je tendencija porasta zanimanja za pravnu zaštitu i integraciju u društvo osoba kod kojih postoje tjelesna, senzorna ili mentalna oštećenja. Tome u najvećem dijelu doprinose nevladine organizacije koje se bave poboljšanjem položaja i zaštitom prava osoba sa invaliditetom kroz projekte čiji međunarodni donatori favorizuju ove ili srodne teme.

Na žalost, bez obzira na napore pojedinaca i organizacija, naša zemlja je i dalje veoma daleko od primjene u praksi onoga potpisanog na papiru. Osobe sa invaliditetom sa završenom srednjom školom ili fakultetom i dalje veoma rijetko ili skoro nikako ne dolaze do zapošljavanja, najveći broj kulturnih i javnih ustanova i dalje nije prilagođeno potrebama osoba sa invaliditetom zbog nepostojanja pristupne rampe za invalidska kolica ili lifta, mali broj zvučnih semafora postoji samo u većim gradovima, dnevni centri za osobe sa intelektualnim poteškoćama nisu sistemski riješeni i funkcionišu zahvaljujući entuzijazmu roditelja udruženih u nevladine organizacije i nemaju stalne izvore finansiranja, personalna asistencija je nedovoljno razvijena i, na kraju, lična primanja lica sa invaliditetom su veoma niska i ista se nalaze na ivici siromaštva, što sveukupno dovodi do apatije, depresije i osjećaja beskorisnosti u društvu.

POSITION AND RIGHTS OF PERSONS WITH DISABILITIES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Although Bosnia and Herzegovina ratified the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities as well as the Optional Protocol on 12 March 2010, and the Convention entered into force on 11 April 2010, the overall position of persons with disabilities in Republika Srpska and the Federation of Bosnia and Herzegovina is extremely unfavorable. Ratification of the mentioned Convention in practice means that the state is obliged to ensure equal rights and opportunities for persons with disabilities to be included in all spheres of social life.

Despite the undertaken obligations of the state, in our society there is still a lack of resources in institutions, discrimination, stigmatization of persons with disabilities in education, and especially in employment because, although institutions and companies are required to employ one person with disabilities for a certain number of workers, decide to set aside the minimum funds prescribed by law as compensation for not having a disabled employee.

Education and training are also areas where the rights of PWDs are not respected in accordance with the existing legislative framework. Although existing laws and legal provisions contain and emphasize the right to education for all under the same conditions, the real picture is different. The difficulties and obstacles faced by PWDs are primarily architectural, urban and informative, then unequal access to educational institutions, prejudices, etc. In practice, although every parent can enroll a child with a disability in a regular school by law, in most cases parents still opt for a special school due to insufficient number of teaching assistants or inadequate access and commitment to such children by educators.

People with disabilities (PWDs) are the social group most severely affected by poverty and unemployment. It is estimated that 10% of the BiH population suffers from some form of physical, sensory, developmental or mental disability. The PWD population is most often exposed to multiple marginalization and discrimination, and its members are excluded on several grounds – primarily due to disability, then gender, age, ethnicity and others.
Access to information is another difficult and serious obstacle and difficulty for people with disabilities, as most sources of information are not accessible to them due to physical barriers or barriers they encounter due to various sensory impairments.
The overall attitude towards people with disabilities is not in line with European standards, which do not measure disability but the remaining working abilities (social model and not medical), which directly supports their employment.

Another big problem in our country regarding persons with disabilities is that in Bosnia and Herzegovina there is discrimination of persons with disabilities on the basis of disability, which means that the rights, especially personal incomes of war invalids in relation to civilian invalids are not even half equalized. Within the social model of disability, the emphasis is on the quality of life of people with disabilities and ways to improve this quality. Continuous promotion of the rights of people with disabilities is very important, especially to break down prejudices or barriers in people’s minds, especially in rural areas. Recently, there has been a tendency to increase interest in legal protection and integration into society of persons with physical, sensory or mental impairments. This is largely due to non-governmental organizations working to improve the situation and protect the rights of persons with disabilities through projects whose international donors favor these or related topics.

Unfortunately, despite the efforts of individuals and organizations, our country is still very far from applying in practice what is signed on paper. People with disabilities who have completed high school or college are still very rarely or almost never employed, most cultural and public institutions are still not adapted to the needs of people with disabilities due to the lack of wheelchair access or elevator, a small number of audible traffic lights exist only in larger cities, day care centers for people with intellectual disabilities are not systematically addressed and function thanks to the enthusiasm of parents associated with NGOs and do not have permanent sources of funding, personal assistance is underdeveloped and, finally, personal incomes of people with disabilities are very low and the same are on the brink of poverty, which overall leads to apathy, depression and feelings of uselessness in society.

Author : Slađana Miljević, LDA Prijedor



Leave a Reply